Payton Pritchard, najbolji šuter iz izolacije u NBA ligi prošle sezone, sjedi na klupi Bostona kad mu netko dotakne rame. Riječ je o Allenu Iversonu, koji mu u tom trenutku kaže jednu rečenicu koju Pritchard i danas pamti: „Ti si najhladniji bijeli dečko kojeg sam ikad vidio.”
Bilo je to krajem travnja, u trećoj utakmici prvog kola doigravanja. Celticsi su vodili 103:98 s nešto više od minute do kraja, a pobjeda u Philadelphiji bila je na dohvat ruke. Pritchard je tu večer ubacio pet tricaca, a Boston već desetljećima redovito pobjeđuje Sixerse u doigravanju. Iverson je tada već bio legenda, a sam Pritchard, koji na parketima NBA lige rijetko vidi nekoga niža od sebe, u tom je trenutku primijetio ogrlicu s rimskom brojkom III koja je blistala pod reflektorima.
„Ma sranje, to je…”, pomislio je Pritchard.
Iverson je, prema Pritchardovom sjećanju, nastavio svojom rečenicom. A Pritchard je nakon toga sve odlučio dokazati na parketu.
U izolacijama prošle sezone nitko u ligi nije imao bolji efektivni postotak šuta od njega: 58,6 posto. Ispred njega nisu bili ni Nikola Jokić (57,1 posto), ni Shai Gilgeous-Alexander (56,4 posto), ni Luka Dončić (55,8 posto). Na sredini sezone 2025./26. Pritchard je u izolacijama prosječno postizao 1,30 poena po posjedu (uz minimum od 100 posjeda), prema podacima Stat Defendera. Da je održao to tempo, bio bi to najbolji rezultat nekog igrača u posljednjih deset godina. U drugom dijelu sezone njegov se učinak nešto smirio, ali je prema NBA.com podacima ipak završio s 1,11 poena po posjedu, što ga je svrstalo na treće mjesto u ligi, iza Dončića i Gilgeous-Alexandera.
Pritchard je tako postao najneočekivaniji kralj izolacija u NBA ligi. Zato u prisutnosti Iversona, zaštitnika niskih kraljeva izolacija, njegova prva misao i nije iznenađenje: „To je AI.”
Druga misao bila mu je još jednostavnija: „Moram se razbuktati. Sad moram poludjeti.”
Celticsi su u zadnjoj četvrtini dopustili Sixersima da se približe, pa su vodili za tri, pa za jedan, pa za dva koša. Nakon toga, s nešto više od minute do kraja, Pritchard je odlučio slomiti im volju. Pogodio je tricu s 26 stopa u zadnjem trenutku prije sirene. Komentator Eric Collins tada je na prijenosu viknuo: „On je ubojica!”
Pravi vatromet Pritchard je ostavio za četvrtu utakmicu, dva dana kasnije. Pogodio je jednonoš tricu s vlastite polovice u zadnjim sekundama prve četvrtine, u prvom poluvremenu sam je nosio Boston, s 18 poena, dok je početnih pet Celticsa skupilo 24, a utakmicu je završio s 32 poena, što mu je rekord u karijeri, i u utakmicama i u doigravanju.
Pritchard sve to radi s klupe, jer je upravo to i njegova uloga. Dvije sezone nakon što je proglašen najboljim izlazećim igračem s klupe, on je zlatni standard za igrače koji ulaze s klupe. Zapravo, u ovoj ligi mogao bi biti i startni igrač, što je i bio prošle sezone, kad je 50 utakmica započeo u petorci, nakon što je Jrue Holiday otišao u Portland, a Jayson Tatum pokidao Ahilovu tetivu. Ipak, za mnoge je on i dalje gimmick igrač, onaj sa šutevima s polovice terena, ili igrač s temeljnim vještinama koje su viralne, ili momak koji je nadmašio svoje mjesto u drafiranju. Nikada, međutim, nije izgledao kao pravi NBA igrač, a kamoli kao zvijezda ili standardni startni igrač jednog od najvećih klubova lige.
„Težak je 6 stopa i 1 inč, čak i kad je mokar”, kaže pomoćni trener Celticsa Sam Cassell. To nije sasvim točno, ali je nekako i potpuno točno.
Ako je ovaj neobični igrač iz izolacija ubojica, on je uvježbani ubojica. Godinama Pritchard održava izvanredne ljetne treninge koji podsjećaju na neke od najvećih gardista svih vremena. Odvijaju se u anonimnim dvoranama, a protiv njega igraju samo oni koji se usude doći i braniti ga na njegovoj razini.
Ljeto u vrućoj dvorani
„Postoji nešto u vlažnoj dvorani”, kaže Pritchard.
Sredinom lipnja, u 6:45 ujutro, Pritchard ulazi u vlažnu srednjoškolsku dvoranu na jugoistočnom vrhu Cape Coda, koju je sam odabrao. Došao je deset minuta ranije, ali je morao čekati ispred, dok njegov trener Michael Soares nije nazvao zaposlenika da otključa zaključana dvokrilna vrata.
Dvorana, kao i većina neuglednih dvorana koje Pritchard bira za ljetni rad, nema klimatizaciju. Prije nekoliko godina toplinski val pogodio je West Linn u Oregonu, gdje je odrastao. Vani je temperatura dosegnula 115 stupnjeva Fahrenheita, a u dvorani srednje škole u kojoj je završio, a u kojoj je tada trenirao, bilo je 120. Pritchard je te dane došao s dodatnim ručnicima, jer se čak i lopta znojila.
Uvjeti na Cape Codu u usporedbi s time su podnošljivi. Pritchard, uostalom, voli takav „mulj”.
Upravo zbog toga već godinama u srednjoškolske dvorane poziva igrače iz druge i treće divizije koledža, međunarodne igrače i prijatelje iz rodnog kraja. Nisu oni neka raskalašena ekipa, ali nisu ni profesionalci sa sjajem. Pritchard vjeruje da ih to čini gladnima. Plaća im benzin do Cape Coda ili avionske karte preko cijele zemlje ili preko oceana, jer se može osloniti na njihovu borbenu, neumoljivu obranu jedan na jedan.
Danas je, kao i uvijek, sve svedeno na ponavljanje do iscrpljenosti. Odmakni čuvara, stvori prostor, šutiraj. Svlada čuvara, stigni na svoje mjesto, šutiraj. Reagiraj na čuvara koji ga juri. Prodri prema košu jer ga čuvar juri s prevelikog zaostatka.
Oko 30. minute Bruce Saintilus, nedavno iz treće divizije Clark Universityja i jedan od Pritchardovih čuvara za to ljeto, upravo je onaj koji juri Pritchardа. Uvjeren je da ga je natjerao u loš kut. Ali Saintilus prolazi pored koša, pa ne vidi kako Pritchard pokušava nespretan layup. Ipak, zna. Dovikuje Soaresu, ili možda košarkaškim bogovima koji su ga napustili: „Je li to stvarno ušlo?”
Tako ide gotovo dva sata, tri puta tjedno, cijelo ljeto. Pritchard odigra 150 posjeda u svom razrađenom plesu po terenu: blok, lakat, drugi lakat, linija za tricu, kut, bok, visoka pozicija, sredina, suprotna pozicija. Igra jedan na jedan protiv promjenjivog niza čuvara. Oni se odmaraju, on ne, a ako Pritchard na taj dan šutira ispod 60 posto, njegovi čuvari jedu kao kraljevi u Chipotleu, a onda mu pošalju račun.
Smatra to malom cijenom za tisuće šuteva koje dobije tijekom ljeta, za priliku da se suoči s jednim igračem i pokuša ga nadmudriti. Pa to ponavlja iznova, sve dok se to ne spremi u njegov mentalni arhiv. Koliko je rudarenja košarkaških podataka previše? Granica ne postoji.
„Moj pristup je vjerojatno malo drugačiji”, priznaje.
Prema mišljenju Davea Lewina, pomoćnika generalnog menadžera Celticsa, taj pristup zapravo podsjeća na pristup Kyrieja Irvinga. Lewin je dio karijere proveo u Clevelandu, u Irvingovom okruženju, i ako bi u noćnim satima ušao u objekt, velika je vjerojatnost da bi tamo zatekao i Irvinga kako igra jedan na jedan.
„Očito su različiti”, kaže. „Ali u pristupu igranju jedan na jedan kao obliku razvoja vještina, to su dva igrača koja sam najviše vidio da to rade.”
Iz West Linna do Bostona
Pritchardova opsesija započela je rano. U srednjoj školi trenirao je u ClubSportu, teretani u blizini West Linna. Nikada nije bio fizički impresivan. „Neupadljiv”, s blagim tonom kaže njegov stari srednjoškolski trener Eric Viuhkola. „Nije bio kao da LeBron James ulazi u dvoranu.”
Ipak, privukao je pažnju još jednog lokalnog vježbača. Steve Blake bio je pri kraju svoje 13-godišnje NBA karijere u ulozi igrača koji putuje od kluba do kluba, ali je sklopio prijateljstvo s tinejdžerom. Cijelo ljeto prije Pritchardove druge godine srednje škole Blake bi ga pokupio tri puta tjedno, a ponekad i četiri, kako bi igrali jedan na jedan. Pritchard je gubio. Gubio je i gubio, što nikoga nije iznenadilo osim njega samog.
„Uništavalo me to”, kaže. „Svaki dan.”
Postavio je sebi cilj da do kraja ljeta nadmudri Blakea. („Lud si, zar ne?”, kaže Brian Scalabrine, koji je početkom 2000-ih postao najomiljeniji klupski igrač Bostona, a danas je TV analitičar kluba. „Misliti da će klinac od 15 godina pobijediti NBA igrača.”)
Pritchard nikada nije uspio, ali se uvijek vraćao po više. Jer njegov odgovor, barem kad je riječ o košarci, uvijek je bio: još.
Postojao je i jedan dan, također u srednjoj školi, kad se Pritchard pojavio na Viuhkolin trening s rukama obmotanim zavojima. Njegov otac Terry nabavio mu je par utega za lopte, kako bi dodatno usavršio vođenje lopte. Pritchard je vodio loptu toliko dugo i toliko često da mu je koža na rukama popucala.
Ako nije krvario, doslovno ili figurativno, nije ni pokušavao. Ili barem nije pokušavao dovoljno, mislio je.
Udobnost je u njegovu slučaju postala posebna vrsta nelagode.
Njegov srednjoškolski suigrač Brooks DeBisschop jednom je primijetio kako Pritchard za stolom na satu iskrivljuje tijelo. Objasnio mu je da je to prilika za rad na pokretljivosti kuka.
Slično je i s ručkom: bila je prilika za nekoliko pliometrijskih vježbi. Pritchard je već dolazio na jutarnje i poslijepodnevne treninge, pa je slobodno vrijeme koje mu je ostajalo iskoristio tako što se s ocem Terryjem nalazio na srednjoškolskoj atletskoj stazi. Njegovo opravdanje bilo je da je čitao kako je Russell Westbrook između druge i treće godine srednje škole napravio ogroman skok, pa je i on morao izbrusiti atletiku kako bi postigao isto.
Pritchard tvrdi da postoji ravna linija od tih bitki s Blakeom, preko istezanja za stolom u učionici, do pliometrijskih vježbi za vrijeme ručka, sve do njegove sadašnje opsesije igrama jedan na jedan. On je najluđi znanstvenik u NBA ligi, a te igre su mikroskop. Prilika da svoju igru stavi pod leću i promatra je na atomskoj razini.
U petoj utakmici prošlogodišnje serije protiv Sixersa, rano u drugoj četvrtini, Pritchard je snažno prodro prema košu i zatim se, uz kratki korak u stranu, provukao pored Joela Embiida. Embiid je viši za 11 inča i teži za 75 funti. Pritchard je ramenom udario u centra i Embiid je odletio nekih 5 ili 6 stopa unazad.
„On Joela Embiida izbacuje s njegovog mjesta da bi došao do layupa”, kaže Scalabrine. „Vjerojatno LeBron ne bi izbacio Embiida s njegovog mjesta da bi došao do layupa.”
Pritchard je snažan, ali ako se čini čudnim da se usuđuje tjerati Embiida s pozicije, to je zato što ne krši zakone fizike. To je samo spretnost. Ili, točnije, spretnost tijela.
„Ljudi uvijek kažu da je Payton možda jedan od najjačih igrača u odnosu na težinu”, kaže Soares. „Ali on zapravo samo zna kako koristiti tijela drugih igrača protiv njih. Stvarno zna kad iskoristiti njihovu inerciju, brzinu ili smjer protiv njih.”
To je isprobao tisuće puta, možda čak i desetke tisuća, procjenjuje Pritchard. Protiv europskih profesionalaca i poluprofesionalaca te protiv igrača koji su profesionalni vježbači. Brane ga, daju mu šanse, ponavljaju iznova i iznova, sve jače i jače, dok se to sjećanje ne ugradi u njegove mišiće.
Jer postoji nešto u vlažnoj dvorani, a on se uvijek vraća u taj laboratorij.
Neobična karijera
„On je apsolutna iznimka u onome što radi”, kaže Scalabrine. Zato iskustvo Pritchardove košarke ima gotovo sanjiv karakter. Sve je pomalo nelogično.
Evo ga, taj gardist visok 6 stopa i 1 inč, ako ne računamo vodu, koji živi pod košem, a onda se probija među elitu. Prošle sezone 57 igrača pokušalo je najmanje 200 šuteva iz reketa (izvan restriktivne zone), a Pritchard je među njima bio treći sa 56 posto uspješnosti, odmah iza Jokića i Kevina Duranta.
Taj gardist koji rijetko počinje utakmicu u startnoj petorci gotovo uvijek dobiva priliku na kraju posjeda. Prošle sezone 2025./26. postigao je 86 koševa iz igre kad je na satu ostalo četiri ili manje sekundi, 12 više od Duranta, njegovog najbližeg konkurenta. A njegov efektivni postotak na tim šutevima, 51,6 posto, bio je drugi u ligi među igračima s barem 100 pokušaja, odmah iza 51,7 posto Jalena Brunsona, prema statistici.
Taj niski igrač koji prijeti košu prodire snagom umjesto brzinom, pa se jedino pitanje nameće samo po sebi: kako?
„Payton može uzeti nešto što ne bi trebalo biti moguće i može se probiti kroz to, tako da ne samo da preživi, nego i zaista napreduje”, kaže Scalabrine. „A jedino što se može reći je ovo: on je divljak, apsolutni divljak, kad je riječ o tome kako radi.”
Drugim riječima, Pritchard nije ni mađioničar ni čudo. On je, kaže Scalabrine, pomalo fanatik. Ljeti, kad se obveže na sve one sate igre jedan na jedan. A i tijekom sezone: nakon treninga Celticsa on postaje pravi prodavač, očajan jer želi pronaći bilo koga tko bi pristao na igru jedan na jedan.
„On je kao izgubljeno štene”, kaže Scalabrine. „‘Oh, hoćete li igrati jedan na jedan? Hoće li netko igrati jedan na jedan?’”
Prošle sezone John Tonje izlazio je iz Auerbach Centra, Celticsovog trening objekta, nakon dizanja utega i već je mentalno razmišljao o ručku. Tada ga je pomoćni trener pozvao natrag s jasnim uputama: dođi čuvati Paytona.
Tonje, tada rookie, bio je oduševljen što su ga pozvali. Oh, ovo će biti sjajno, pomislio je.
Tada je Pritchard zabio 17 šuteva zaredom.
„Tip nije promašio”, kaže Tonje. „Bilo je posramljujuće.”
Nana Foulland, jedan od trenera za razvoj igrača Celticsa, počeo je brojati Pritchardove uzastopne koševe. Tonje bi pritisnuo, a Pritchard bi dobio kut i prošao pored njega. Jedan! Tonje bi ga pokušao presjeći, ali Pritchard je već bio na drugom putu do koša, pa je iskočio za nekontroliranim fadeawayom. Dva!
Joe Mazzulla, glavni trener Bostona, pridružio se Foullandu na promatranju. Prekrižio je ruke, što je za Mazzullu značilo uzbuđenje, dok je s polovice terena pratio Pritchardovu dominaciju.
U nekom trenutku Tonje je prihvatio sudbinu. Osim ako ne blokira Pritchardov šut ili ne ukrade loptu, shvatio je da će lopta završiti u košu.
„To mi je bio trenutak dobrodošlice u ligu”, kaže Tonje. „Jednostavno nije bilo promašaja.”
Brunson kao uzor
Vratimo se u srednju školu na Cape Codu. Pritchardova majica, koja je bila svijetlo siva kad je došao tik nakon zore, do sat vremena kasnije je gotovo crna od znoja.
Uzima rijetku pauzu, ali ne i odmor. Sad je nagnut nad laptopom s još jednim od svojih trenera, Rockyjem DeAndradeom, i analizira Brunsonove snimke. Forenzička analiza ima za cilj otkriti kako je Brunson, visok 6 stopa i 2 inča, postao jedan od najboljih na svijetu u izvlačenju faulova.
Brunson je upravo osvojio nagradu MVP-a NBA finala, pa mnogi žele biti kao on. Ali Pritchard, malen, lukav, dominantan u izolacijama i sada bez Jaylena Browna, mogao bi biti posebno dobro pozicioniran da postane sljedeći Brunson. Ili barem nekakav Brunsonov srodnik.
„Ako ima sezonu za koju mislimo da je može imati, to bi moglo izgledati kao proboj”, kaže Lewin. „Ali mislim da ćemo to gledati kao nastavak stvari koje je dobro radio u prošlosti, kad je dobio priliku. Dio vrlo obećavajućeg razvoja u izolacijama i srednjeg šuta koji je imao prošle godine, uz više uspješnosti u tricama koju je pokazao ranije u karijeri.”
Celticsi će trebati taj „proboj” ili taj nastavak, jer netko će morati pomoći Tatumu da popuni prazninu koju je ostavio Brown. Paul George je ušao u ekipu s 36 godina i na silaznoj putanji u napadu, pa čak i ako se pomoć bude dijelila timski, velika je vjerojatnost da će Pritchard morati biti de facto predsjednik tog tima.
Iako su ranije ove sezone rezultati bili skromni, oni oko Celticsa optimistični su kad je riječ o Pritchardovoj sposobnosti da to ostvari. „Mislim da će prosječno postizati nekih 22 poena po utakmici”, kaže Scalabrine. Čini se da tako misli i ostatak lige.
U ovogodišnjem istraživanju NBA generalnih menadžera, objavljenom uoči sezone 2026./27., među najčešće spominjanim kandidatima za proboj nalazila su se, očekivano, mnoga imena s nedavnih prvih deset izbora drafta koja ulaze u drugu sezonu: Dylan Harper, Cooper Flagg, Collin Murray-Boyles. Među njima je bio i Pritchard, bivši izbor s 26. mjesta drafta, koji sada ulazi u sedmu sezonu.
Za Celticse to su sve ohrabrujući signali.
„Od njega smo svake godine tražili da bude više za nas”, kaže Mazzulla. „On ima sposobnost da preuzme sve što ekipa tada treba, znaš?”
Dakle, nikada nije loše vrijeme da se otkrije vlastiti unutarnji Brunson. Samo što je, za Pritcharda i za Celticse, sada savršeno vrijeme. A Celticsi ne traže nekoga tko će se preobraziti u vodećeg igrača svjetskog kova. Već imaju takvoga u Tatumu. Dobro je, jer čak i biti Brunsonov srodnik znači ogroman teret.
Jedna stvar kod Pritchарda jest da voli sumnjičavce. Još u srednjoj školi imao je bilježnicu u kojoj je popisivao svoje kritičare i nedostatke: prenizak, presporo atletski, preloš, toliko loš, toliko jadan. Čak je i njegov otac završio u toj bilježnici samo zato što je predložio da Pritchard pogleda neke programe iz Ivy Leaguea tijekom regrutacije u srednjoj školi.
Još i danas Pritchard zadirkuje jednog skauta, jer je taj skaut tijekom procesa drafta jednom poslao jedan od njegovih trenera na koledžu mračnu procjenu. Ne mislim da će biti NBA igrač, napisao je. Možda dobar igrač u inozemstvu, u najboljem slučaju neki klinac po imenu Kevin Pangos. Bez uvrede prema Kevinu Pangosu, bivšem igraču Gonzage i dvostrukom izboru u All-EuroLeague momčad, kaže Pritchard, ali on je težio nečemu većem.
Postoje dakle ljudi koji misle da Pritchard nema to u sebi? Dobro. Odlično čak, jer ako nitko nije proglasio uzaludnim pokušaj da teži nečemu većem, da teži čak i ka Brunsonu, on bi ih svejedno sam pronašao.
„Uvijek ima sumnjičavaca”, kaže. „Uvijek postoji sljedeći korak za koji ljudi misle da ga ne možeš dosegnuti. Pa ga tražiš i pronađeš.”
Mazzullina klupa i novi ugovor
Posljednjeg dana rujna, dva dana nakon početka pripreme Celticsa, Pritchard i Mazzulla sastaju se u dvoje na timskom terenu. Puno je mahanja rukama, a u jednom trenutku Mazzulla lakat stavlja na Pritchardovo rame, možda da bi bolje pokazao igru koju pokušavaju dogovoriti.
Sve izgleda vrlo ozbiljno, jer je Mazzulla poznat po tome da je iznimno ozbiljan. Onda se dogodi nešto neočekivano. Mazzulla prekine ozbiljan izraz i pojavi se pravi osmijeh.
Mazzulla… voli Pritchарda. Štoviše, voli računati na njega.
„Uvijek ću se kladiti na Paytona”, kaže Mazzulla.
Nije uvijek sve bilo tako srdačno. Kad je Mazzulla još bio pomoćnik u Celticsima, volio je prljati ruke i igrati petoro na petoro, pa je jednog dana završio u momčadi s Pritchardom. Igra je postala napeta, a Mazzulla je bio otvoren.
„Ne činiš ljude boljima”, viknuo je Pritchardu.
Pritchard se naježio. Sve što je dotad radio bilo je da se iscrpljuje na treninzima. Ali upravo ta njegova urođena potreba da radi više, da izdrži duže, da preživi, bila je i prednost i mana.
Jedan od Pritchardovih bivših diplomiranih asistenata na Oregonu, Zack Gonzales, promatrao je kako je Pritchard kao student viših godina dan za danom pokušavao slomiti duh jednog mladog gardista. „Paytonov cilj svaki dan bio je da ga natjera do plača”, kaže. „Govorio je: ‘Ubit ću ga.’”
Dakle, Mazzulla mu je zapravo govorio da se ponavlja povijest. Imao je tunelsku viziju da nadmaši sve ostale, pa je zaboravio povesti i ostale sa sobom.
Godine i iskustvo, kao i kasnije pismo kojim mu je Mazzulla pružio ruku pomirenja, otupili su te oštre rubove. Pritchard danas ima puno blaži pristup. Termin nije bio pogodan, ali htio je najnovije Celticse ugostiti na Cape Codu, na svom ljetnom kampu. A manje je sklon ubijanju, iako bi John Tonje možda imao nešto za reći.
„Pravo čudovište”, kaže Mike Conley, koji se pridružio Celticsima ove sezone, na početku pripreme. „Potpuno je lud kad je riječ o tome da poboljša svoju igru.”
Upravo ga je to dovelo do ovdje, do svih ovih različitih verzija Paytona Pritchарda: igrač s klupe koji ponekad započinje utakmicu; bog dugih šuteva i najneočekivaniji bog izolacija u ligi; vlasnik novog ugovora vrijednog 44,2 milijuna dolara na dvije godine, koji ga veže za Celticse sve do 2030. Te verzije čine temelj onoga što dolazi.
„Ne mogu se probuditi”, kaže, „i biti Wemby.”